Ivan Kljaković Gašpić - kralj vjetra i vala

Ivan Kljaković Gašpić, mladi splitski kormilar u klasi "finn" aktualni je europski prvak i treći na svijetu, a 2009. godine završio je na čelu ljestvice ISAF-a i kao hrvatski sportaš godine. Plesati na valovima, s vjetrom u jedru… Sve što je htio još od djetinjstva, a svom je snu prinio na dar tisuće sati na moru, nastojeći razumjeti sve što utječe na brzinu i okretnost jedrilice - da bi "doplesao do trona namijenjenog najboljima….

Danas vlada ne samo vjetrom i valom, nego i regatnim poljem na kojemu protivnici najčešće vide samo krmu njegove jedrilice, jer su godine treninga i usvajanja umijeća urodile eksplozijom energije i vještine - dosegnut je sam vrh. Jedreći kreativno, vođen srcem, a posebice suvereno jedreći niz vjetar - kao nitko od njegovih konkurenata - Bambi, kako ga odmalena zovu, najuspješniji je hrvatski jedriličar do danas i jedna od onih naših zvijezda od kojih se očekuje da već najtrofejniji hrvatski sport učine i jednim od (medijski) najpopularnijih.

Zašto si, pored toliko 'splitskih sportova', odabrao jedrenje; kako si se latio kormila?
Bilo je to u ranom djetinjstvu, a prvi dodir s morem bio je preko raznih aktivnosti uz more... iz kaića sam promatrao morski svijet, upoznao mreže, osti, tunju... Probao sam i plivanje, vaterpolo, veslanje... ali nisam bio zadovoljan, a onda sam jednom s očevom klapom otišao u ribolov i potragu za prstacima, gdje se našao i Marin Mrduljaš, koji je mojemu starom predložio da 'malog dâ na jedrenje'. Zamijetio je da sam 'žvelt', okretan... da se spretno snalazim po brodu, i tako sam se krajem tog ljeta upisao u školu jedrenja u JK Split. Bio sam, s 12 godina, relativno star za početak, a kako mi je pola godine prošlo u 'čekanju milosti' kluba, što se tiče opreme i odlazaka na regate, roditelji su, vidjevši da imam dobar osjećaj za jedro i brod, povukli ključni potez: nabavili su mi novu jedrilicu klase 'optimist' i počeli me malo po malo gurati. Otac je uvidio i da treba angažirati trenera, jer mu se nije svidio amaterski način treniranja u klubu, pa sam tako, željan znanja, prve jedriličarske vještine naučio uz trenera Vanju Mijića. Potom sam prešao u JK Labud i sve je krenulo ozbiljnim putem, treneru je nabavljen gumenjak, te je oformljen prateći tim kvalitetnih ljudi. Kondicijski trener mi je postao Veljo Velimirović, koji i danas obavlja tu zahtjevnu ulogu... a onda se dogodilo Europsko prvenstvo za klasu optimist, u Splitu 1998. godine, na kojem sam senzacionalno pobijedio i započeo karijeru koja se otada kreće uglavnom uzlaznom linijom.

Kakav je osjećaj upravljati jedrilicom i suprotstavljati se vjetru?
Sve je lijepo kad radiš ono što voliš i u čemu uživaš, čak i kada uvjeti nisu optimalni. I sada, kad zatvorim oči, mogu se sjetiti početaka, u neprikladnom odijelu, u kojem bio uvijek mokar i promrzao... ali osjećaj da upravljam jedrilicom, da ju savršeno kontroliram, i tada je bio fenomenalan. U početku sam jedrenje doživio kao nešto prekrasno, a zatim je došlo do zasićenja, poznatog u svakom sportu kada se ostvare neki visoko postavljeni ciljevi. Naime, dok intenzivno učiš, ono što ti nije bilo poznato istodobno je izazov i opterećenje, trošiš se i teško je uživati... pa je i meni treniranje neko vrijeme bilo nelagodno, ponekad sam želio preskočiti trening, ali sam, uz kvalitetnog trenera, shvatio što mi je cilj, pa su otada moji osjećaji prema jedrenju sasvim drugačiji. Uživam, a to se itekako vidi i po mojim rezultatima.

Zanimljivo da je tvoju potpornu ekipu okupio tvoj otac, što tada nije bilo baš uobičajeno; kakav je tvoj odnos s njim danas?
Moj otac Željko već je u početku izuzetno ozbiljno shvaćao svaki segment našeg projekta, možda i stoga što sam nije, zbog manjkave potpore, uspio ostvariti želje za koje je itekako imao potencijala. Zagrizao je i do danas 'ne ispušta škote iz ruku', apsolutni je pozitivac koji se ne obazire na ono što drugi u našoj ponekad teškoj sredini govore... njegove su zamisli avangarda u jedrenju. Kad smo počeli, njegove su ideje bile većini neprihvatljive, gledali su nas kao 'seljake' i neznalice, ali smo u proteklih 15 godina zajedničke avanture došli do statusa i rezultata koje nitko ne može osporiti ni zanijekati. Okupio je tim stručnjaka koji su o meni vodili računa, pa tako profesor Marinović nadzire sav rad, prati moju formu na visokoprofesionalan način, a imam i sportskog psihologa, liječnika, te trenera na moru i kopnu. U početku je bilo podsmijeha, splitski su se malomišćani sablažnjavali, a danas takav pristup ima svaki jedriličar koji želi uspjeh. Napokon su i u nas shvatili da je moj otac bio ispred vremena, a oni koji takav način rada nisu prihvatili, izgubili su dragocjene godine.

Gdje misli vrludaju dok jedriš?
U kokpitu moga 'finca' razmišljam samo o jedrenju, posve sam posvećen vjetru, moru, kormilu, škoti... jer se obično računa da jedriličar mora u svakom trenutku pratiti čak osam parametara na brodu i u okolišu, od optimalnog usklađivanja jedra sa smjerom plovidbe do praćenja protivnika i 'sporednih faktora', poput morskih struja, utjecaja konfiguracije kopna na karakteristike vjetra i pomorskog prometa uz regatnu stazu. Shvatio sam da i trening mora biti kompletan, da je bolje i odraditi ga u kratkom vremenu uz potpunu koncentraciju, nego jedriti satima, a 'turistički'. Odrađujem ga svim srcem.

Kako teku pripreme za regate?
To je širok pojam, zapravo one traju neprekidno svih mojih 15 godina za kormilom. Uhodala se stanovita rutina, a baveći se ovim sportom shvatio sam da nekakve posebne, intenzivne i velike pripreme pred neki važan događaj mogu i negativno djelovati. Sve što se ugrađuje u nastup na natjecanju treba shvaćati blaže, jednostavnije i s uživanjem, kao dio života, pa će i rezultat biti bolji. Na prošloj olimpijadi sam doživio prijeloman trenutak u tom smislu, danas sam jedriličarski druga osoba, a zaključak je da treba biti svjestan važnosti, ali i uživati na moru. Naime, nema vrhunskog jedrenja ako ne uspiješ potisnuti pritisak na svoju psihu, teret očekivanja koji uzrokuje stres, stvara nervozu i strah... pobjeđuje se opuštenim jedrenjem, kao na treningu. Eto, na OI u Kini sam shvatio da regatu moram shvatiti kao trening i obratno, kako bih svakoga dana bio potpuno koncentriran... da mi i najteže natjecanje ne stvara veće psihološko opterećenje nego trening. Ako se zaista dobro pripremim, mozak mi je 'čist' i radi dobro.

Dva puta drugi, a onda 'na krovu Europe' - kakav je to osjećaj?
Malo se naježim, taj osjećaj je tako uzbudljiv da još traje. Želim spomenuti da 2007. godine, kad sam ostao bez zlata, drugo mjesto nije bilo nikakva katastrofa, jer se pokazalo da je tako bilo za mene bolje... dakako, uz veliko zadovoljstvo obitelji, jer se dogodila potvrda dobroga rada. U olimpijskoj 2008. konkurencija je bila najveća, zaostao sam za velikim Benom Ainsliejem jedno mjesto, a inače mi je to bila najdraža regata, jer sam počeo diskvalifikacijom u prvom plovu, što je značilo da u preostalih 11 nisam imao pravo na loš dan. Bio je to veliki teret, ali sam rekao svom treneru 'baš super, aj'mo vidjet kako ću se snaći u novim okolnostima'. Bio je to fantastičan užitak, odista velika borba u kojoj je slavio najveći. Ove godine sam pobijedio, a osim prvoga mjesta veseli me, i to više od samoga prvog mjesta, visoka bodovna razlika pred takmacima, suvereno, bez greške osvojeno europsko prvenstvo.

Vodeći si na svjetskoj ljestvici kormilara u izuzetno cijenjenoj klasi - kako te danas gledaju ljuti konkurenti?
To je zanimljiva priča... Kad sam došao u klasu 'finn', fizički i psihički vrlo zahtjevnu, delikatnu... bio sam prestrašen, svakoga sam gledao s respektom. Danas mi je mnogo lakše, jer mene drugi promatraju sa strepnjom kao onoga koji je korak ispred. To se zamjećuje osobito na startu: kada dojedrim na liniju, četiri petine njih pomisli 'ovdje starta Bambi, mičem se', pa mi se odmah otvara prostor. Puštaju me zato da im ne bih smetao, baš kao što se i Ainslieju vrata sama otvaraju - svi bježe od njega. Eto, znam koliko vrijedim, sazrio sam kao jedriličar, tako da taj respekt prema meni nije bez razloga.

Kako odabireš sparing-partnera?
Teško je odabrati onoga koga bih poželio, jer to nije lako financirati, organizirati sve te susrete. Ali, srećom u Splitu jedri nekoliko vrsnih 'finista', a posebice bih istaknuo moga velikog konkurenta Marina Mišuru, koji je zaista izvanredan jedriličar. Naša je sreća da imamo jedan drugog, 'guramo' se kako bismo napredovali i bili još bolji. Split je, inače, ponajbolje područje za jedrenje u cijelom svijetu, ima savršen akvatorij zaštićen od pučinskih vjetrova i blagu klimu, a gotovo uvijek puše, tako da jedrimo 'u dnevnom boravku', što ne uživa nitko na svijetu.

Kako je jedriti protiv najvećega, Bena Ainslieja?
On je zaista 'trešnjica na vrhu svjetske torte', briljant. Sretan sam što upravo njega imam za takmaca, to je izniman osjećaj, posebice što i on mene respektira, ponekad i pohvali za dobar potez... a to je nedvojben pokazatelj da sam dobar, uspješan. On jest na vrhu, ali i protiv njega se mogu boriti. Vjerujem da će ciklus regata pred Olimpijske igre u Londonu biti pokazatelj mog pristupa.

Kojeg jedriličara posebno poštuješ zbog njegovih ljudskih vrijednosti?
Svaki vrhunski jedriličar ima nešto u sebi, dobro i kvalitetno, ali smo jednako tako 'ljudi od krvi i mesa', sa svojim nedostacima. Ben je, kao jedriličar, autoritet kakav bismo svi mi u 'finnu' željeli dostići, ali gledajući ljudske vrijednosti, onu toplinu i dobrotu što čovjeku blista na licu, onda je njima bez premca ispunjen Španjolac Rafael Trujillo. Veliki radnik, naizgled flegmatičan, opušten i nezainteresiran, ali veliki borac i emotivac! Taj čovjek skrbi o velikoj obitelji, pa ipak nađe vremena za druženje, a tada se osjeti njegova ljudskost, plemenitost... Definitivno je najbolji čovjek među kormilarima u našoj klasi i pravo je zadovoljstvo družiti se s njim, biti ozaren njegovim darom od Boga.

U svibnju je Europsko prvenstvo u Splitu; osjećaš li neki imperativ?
Svakako, normalno je da želim pobijediti kod kuće, pod Sustipanom. To bi prvenstvo stoga trebalo biti jedan od važnijih trenutaka u mojoj karijeri, ali znam da neće biti lako pobijediti, uza svu potporu javnosti. Sve će biti mnogo intenzivnije nego kad jedrim u inozemstvu, ali me to i veseli, jer su rijetke situacije u kojima jedriličari nastupaju u domaćim vodama, a kao favoriti. Vjerujem u sebe, bit ću posebno 'nabrijan' i priželjkujem ostvarenje mojih očekivanja... kao i svi istinski zaljubljenici u jedrenje, a takvima i Bog pomaže.

Olimpijada 2012. godine... što očekuješ?
To je bez premca najveći sportski doživljaj i teško je naći sportaša kojemu bi neki drugi bio značajniji. Olimpijada je i u jedrenju najveće nadmetanje, bez obzira na činjenicu da je konkurencija često slabija nego na svjetskim prvenstvima. Naime, radi se i o izuzetnim očekivanjima, te golemoj medijskoj pompi. Što se mene tiče, imam svoj put, svoj cilj... nema 'nabijanja baluna' - cilj je medalja.

Bi li se želio potvrditi i izvan olimpijske klase, primjerice kao kormilar krstaša, možda na America's Cupu?
Olimpijska medalja otvara mnoga vrata, pa ciljeve ne treba ni postavljati, ni procjenjivati kratkoročno... Zasada, prvo treba potvrditi nastup na Olimpijadi, a nakon toga sve je moguće. San svakog jedriličara je ogledati se i na najprestižnijemu svjetskom natjecanju pod jedrima, America's Cupu, premda je sada s njim u vezi mnogo nesuglasica zbog kojih je izgubljen dio jedriličarske draži. Nažalost, sudske zavrzlame i igre svjetskih moćnika potisnule su sportske aspekte... Vjerujem da tomu treba stati na kraj i dopustiti da jedrenje bude opet samo jedrenje, da pravi jedriličari dobiju šansu i u pravomu muškom dvoboju pokažu svoje vještine. Tom sam cilju posvećen do kraja, tako da životni poziv vidim i u vrhunskom jedrenju na krstašima, uključujući i one na prestižnim svjetskim regatama.