| Antonia Rusković: Život je divan!
Antonia Rusković mlada je dubrovačka slikarica s
nizom uspješnih samostalnih i skupnih izložbi iza sebe na kojima je
dosad izlagala. Nakon što je diplomirala u klasi prof. Đure Sedera
na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2000. godine, vraća se u
rodni kraj gdje se, osim svog bavljenja slikarstvom, posvećuje
školi slikanja koju pokreće te maloj dječjoj likovnoj radionici
Malirači.
S obitelji živi i djeluje u Konavlima, gdje svoj entuzijazam, pokretačku energiju i pozitivan doživljaj svijeta usmjerava na brojne aktivnosti kojima oplemenjuje živote svoje obitelji i sugrađana te svih koji svrate u konavoski kraj.
S obzirom da se zaista puno lijepih aktivnosti veže uz Vas, možete li nam ukratko opisati svoj put od djetinjstva preko studija filozofije-indologije i Akademije do danas tj. do slika i ostale ljepote koju stvarate svojim djelovanjem?
Antonia Rusković: Sve moje aktivnosti vezane su uz podneblje u kojem živim, naslonjene su na tradiciju i ono što me okružuje. Kao dijete rođeno u Dubrovniku nagledala sam se skladnih omjera u arhitekturi grada a Mediteran me je u svojoj čistoći vizura naučio da su i omjeri i boje živa bića. Put je bio vrlo jednostavan; matematička gimnazija, filozofija i onda akademija, koja je sva ta moja traženja obojila.. Nakon završene ALU u Zagrebu vratila sam se u Dubrovnik i brzo preselila u Konavle - raj udaljen dvadesetak kilometara od grada koji još uvijek živi prirodno, bez previše čovjekova utjecaja. tako je taj prostor za mene ishodište za razumijevanje svjetova u prošlosti, odnosa i znakova koje priroda dizajnira, a mi ih našom podsvijesti iščitavamo. Konavle su prostor velikih geografskih krajnosti, pa tako u svojoj raznolikosti postaju pravo slikarsko utočište za mene. Svjetlost i mijene kombiniraju u krajoliku bogatstvo za koje je potrebno još nekoliko života za naslikati ih sve. A slikajući naravno ne preslikavam nego samo pokušavam razumjeti.
Krajolik koji Vas okružuje neprocjenjiv je za stvaranje Vaših djela. Da li bi i u nekom drugom podneblju nastajali ovako divni koloriti?
Antonia Rusković: Konavle su prostor velikih geografskih krajnosti, pa tako u svojoj raznolikosti postaju pravo slikarsko utočište za mene. Svjetlost i mijene kombiniraju u krajoliku bogatstvo za koje je potrebno još nekoliko života za naslikati ih sve. A slikajući naravno ne preslikavam nego samo pokušavam razumjeti…
S obzirom na ljubav prema tradiciji i iskonskim vrijednostima, možete li se uopće zamisliti u gužvi i vrevi velikog grada?
Antonia Rusković: Mislim da smo svi proizvod
svoga podneblja ako živimo srcem, tako da bih ja u nekom drugom
podneblju bila netko drugi!
Gužva i vreva velikog grada za mene su kao tržnice. Veseli me
šarenilo pojavnog i dok god to doživljavam na takav način veselim
se današnjici. Mislim da je život u gradu puno teži i tužniji.
Tko su Vaši slikarski uzori?
Antonia Rusković: Moji slikari su Dulčić, Kopač, Junek…
Pružaju li Vam sugrađani potporu u aktivnostima koje pokrećete?
Antonia Rusković: Ako projekt naiđe na razumijevanje, naravno da je podrška tu. Danas smo svi malo hendikepirani borbom za opstanak tako da ja i ne očekujem puno.
Pokrenuli ste i malu likovnu radionicu Malirači koja okuplja djecu s područja Konavala?
Antonia Rusković: MALIRAČI već dvije godine ne rade aktivno, bar ne onako kako su radili prije. Bilo je oko stotinjak djece uključenih u radionice, prvenstveno likovnu, zatim dramsku, tradicijsku, tekstilnu, knjižničarsku...
Poznat je i Vaš ekološki angažman?
Antonia Rusković: Moj ekološki angažman nije ništa više od sreće da mogu govoriti svoju istinu bez straha i on se uglavnom svodi na sprječavanje štete koju čine ljudi, firme, vlast i svi oni koji ne znaju bolje. Meni je život svetinja i mislim da ga nitko nema pravo uništavati. Održivi razvoj u Konavlima je do pedesetih godina prošlog stoljeća živio stoljećima, što je onda problem danas?
Zanimljiva je informacija da se bavite i uzgojem dudovih svilaca i proizvodnjom svilenog konca?
Antonia Rusković: Dudov svilac ili bubice su dio konavoske tekstilne proizvodnje koja je trajala skoro tristo godina. Žene su kod kuće proizvodile lan i žukvenu tkaninu i vunene tkanine i na stupama proizvodile kabanice, svileni konac za vezove, sitne tkanice i podvezivanje pupka! Sve je bilo proizvedeno kod kuće. Iz djetinjstva se sjećam zvuka u doba proljeća koje bi proizvodila soba puna bubica dok bi jele lišće duda. Mojoj djeci je to veselje.
Kakva Vas to čarolija pokreće da se s toliko ljubavi bavite svim ovim aktivnostima i još ste pri tome majka četvero djece?
Antonia Rusković: Život je divan!
Samostalne izložbe
1999. god.
Dubrovnik, Palača Sponza
2000. god.
Dubrovnik, Galerija Altavista
2001. god.
Dubrovnik, Galerija Sebastijan
Supetar (Brač), Galerija Capra
Varaždin, Galerija Doraart
Velika Gorica, Galerija Kordić
2002. god.
Dubrovnik, Galerija Talir
Šibenik, Galerija Sv. Krševana
2003. god.
Dubrovnik, Galerija Artur
Supetar (Brač), Galerija Capra
Pridvorje, Franjevački samostan
2004. god.
Dubrovnik, Galerija Talir
Supetar (Brač), Galerija Capra
2005. god.
Split, Konzervatorska galerija
Dubrovnik, Galerija Talir
Zagreb, Hrvatsko Narodno Kazalište
2006. god.
Varaždin, Gradski muzej Varaždin
2007. god.
Dubrovnik, Palača Sponza
2008. god.
Zagreb, Galerija Mala
