Šime Fantela - sretan pod jedrima

Autor: Darko Šupuk

Brod je simbolika i slika života kojemu čovjek određuje smjer i stvara istodobnu predodžbu napora i izdržljivosti; kao što zemlji trebaju kišne kapi, tako je Šimi Fanteli more vodeni put života, gdje ritam  sunca, vjetra i vala pretvara mukotrpno u radosno, na kraju i u sveto…

Slojevitost života i godina stala je u taj brod koji je nagradio vrijeme samačkog napornog treniranja i mnoge regate, dovevši  na tron - zajedno s Igorom Marenićem - dvojicu najuspješnijih jedriličara Lijepe naše. Ovogodišnji svjetski i europski prvak u olimpijskoj klasi 470 iznimno je skroman mladić, pa nam tako i u ovome razgovoru želi ponajprije dočarati ljepotu koju doživljava jedreći, ne zaboravljajući spomenuti da su najveći užici potpuno besplatni. Njegove ruke su hrapave i žuljevite, a lice išibano vjetrom i ožareno suncem, a emocije i sreću koju Šime nosi u sebi rado je podijelio s nama, pričajući o uspomenama i nadahnućima.

Kako si krenuo tim svojim 'vjetrovitim putem'?
Šime Fantela: Imao sam šest godina kad je moj otac počeo gradnju broda. U tom su mu pomagali i rođaci, a kako se sve to zbivalo u JK 'Uskok', gdje je škola jedrenja upravo tada pokrenuta, tako sam se i ja odlučio okušati u malenom optimistu. Jedrio sam u portu, bilo je ratno vrijeme te 1992. godine. Usput sam trenirao i gimnastiku, nekih šest-sedam godina, te vaterpolo dva ljeta, ali je ljubav prema moru, brodu i jedrenju prevagnula.

Koliko volite more, kakve su to emocije?
Šime Fantela : Volim ga puno, more je jedna vrsta droge, a najviše tu ljubav osjetim kad sam, zbog fakultetskih obveza, prisiljen boraviti u Zagrebu. Tih mjesec-dva, kada samo učim, često sebe uhvatim kako zamišljam da jedrim, pritom lamentirajući 'Da mi je sad bit… samo deset minuta u brodu, malo glisirat s vitron u krmu... sve bih dâ.' Najveći užici u jedrenju su kada sami jedrimo, pri jugu od 5-6 bofora, kada se 'razletimo', bez pritisaka, imperativa. Mogu reći da je to neka vrst meditacije. Postoje razlike između toga slobodnog jedrenja i regate i treninga... Ovo zadnje je često mukotrpan rad, bezbrojno ponavljanje nečega, a sve u svrhu automatizma. Volim i ljetne šetnje uz more, kada lažina zove da se zavalim na nju, a nebo strpljivo čeka.

Što ti znači odlazak na regatu?
Šime Fantela: Ponajprije postizanje dobrog rezultata što smo ga svi skupa zacrtali i koji bih želio ostvariti. Sve se svodi na to, da što bolje odjedrimo te, ako bude vremena, malo bolje upoznamo to mjesto ili grad. Uživam malo prošetati, pritom razgledati koju galeriju, svratiti u crkvu, opustiti se i uživati u miru... A kad se jedri, želim to raditi na visokom profesionalnom nivou i pritom, ako je moguće, i pobjeđivati. Taj velik i neopisiv užitak nitko mi nije darovao, plod je velikoga rada i odricanja, mog osobnog i moje obitelji... koja me navela da tako razmišljam. Opredijelio sam se za nešto što volim raditi i u čemu neizmjerno uživam.

Kako se pripremaš?
Šime Fantela: Ovisi o težini natjecanja. Za nastupe na svjetskom ili europskom prvenstvu te olimpijskim igrama, daleko se više ulaže, pripreme su studioznije nego inače. Na početku sezone zacrtamo plan te smo svi okrenuti isključivo ispunjavanju zadanih obveza, bilo da se one odnose na jedrenje ili fakultet. Ako su treninzi na moru, s dogovorenim sparing-partnerima, u Zadru ili drugdje, to obično traje sedam do deset dana. Uvijek gledamo kako konkurencija stoji što se tiče brzine ili taktike, a to se najbolje uočava na malim regatama na kojima uvijek dajemo svoj maksimum.

Kako ste rasporedili snage na brodu?
Šime Fantela: Sve je stvar treninga, poslije to automatizmom ide samo od sebe, što je i cilj vježbe. Brod se mora stalno održavati u maksimalnoj brzini, a istodobno biti spreman i usporiti, ako se nađeš u nekoj podređenoj situaciji. Što je vjetar jači, to je lakše. Uza slab vjetar treba mnogo da se jedrilica pokrene, tako da je i moje razmišljanje tada drugačije. Koordinacija između mene i flokista Igora plod je dugogodišnjega rada, pa je danas dovoljan i jedan pogled da nam sklad bude elegantan, perfektan. Njegov dio posla na brodu također je važan, to što obavljamo jednostavno se ne može dijeliti na dva dijela jer je plasman na natjecanju zajednički rezultat. Njegovo opažanje je često presudno jer ja moram paziti na brzinu, val i prilagodbu broda, a što se tiče taktike, odluka je zajednička: promatramo 'kurenat', oblake… i pokušavamo stvoriti realnu sliku uvjeta kakvi će vladati za vrijeme regate. Tu strategiju imamo u glavi prije starta. Igor zna sve moje reakcije, a i ja njegove, jer se zna dogoditi da vjetar naglo promijeni smjer, pa ja tad odlučujem u trenu, a Igor vjeruje da sam ispravno odlučio. Za vrijeme regate poprilično razgovaramo.... Važan je sklad, komunikacija, kao u pismi...

Što se dogodi kad se pogriješi?
Šime Fantela: Svi griješe, bude grintanja, ali rijetko. Vrhunski su jedriličari oni koji ne klonu ni kad naprave grešku i padnu za tridesetak mjesta, nego se trude da poprave položaj. Uvijek u takvoj situaciji s divljenjem kažem: 'Čovječe, kako se diga... a bija je u paklu!' Važno je ne predati se. Često u jednoj 'viradi' pretekneš pet brodova, a onda ti ta nova situacija otvori još bolju, pa u sljedećoj prođeš još pet i odjednom se nađeš u dobitnoj poziciji. Te razlike čine jedriličara... Jesi ili nisi!

Nedostaje samo olimpijska medalja; koliko je ona blizu, odnosno daleko?
Šime Fantela: Ove smo se godine uvjerili da je doista blizu, trebamo nastaviti ovako raditi i sve će doći na svoje. Presing i imperativ da nešto moramo neće nam donijeti ništa dobrog... Sjećam se sjajne posade iz Australije koja je godinama doslovce harala regatnim poljima, a kad su momci došli na Olimpijske u Atenu, da se poklone i stave točku na i, bili su neprepoznatljivi. Jednostavno su pukli. Na sljedeće Olimpijske igre gledam kao na posebnu regatu, želim doći spreman i dat ću, ako Bog dâ, svoj maksimum, a što će se stvarno dogoditi... znat ćemo.

Privlače li te neki novi izazovi?
Šime Fantela: Sigurno da sam zainteresiran da krenem u nešto novo, ali ne danas, jer me privlači olimpijsko jedrenje koje je 'vršak ledene sante' cjelokupnog jedrenja. Želim da to potraje što dulje jer se tu ima još dosta toga naučiti. U budućnosti se vidim kao kormilar na velikim brodovima, o tome sanjam. Privlači me dvobojsko jedrenje, klasa TP52, America's Cup... Razmišljam kako bih na Olimpijskima bio što bolji, kako bi moja kormilarska biografija bila što bogatija.

Kako razmišljaš o America's Cupu?
Šime Fantela: Drugačije se u tom natjecanju jedri nego na bilo kojem drugom, a i u organizacijskom smislu to je vrh svjetskog jedrenja. Naravno da bih se volio okušati, premda preferiram flotno jedrenje - draže mi je jer je napetije i nesigurnije. Dvobojski nisam jedrio još od vremena u klasi optimist, kad smo imali i takve regate, ali sam spreman za sve izazove. U dvobojskom jedrenju iznimno je važna uigranost posade, kao i opremljenost broda, odnosno izdašnost sponzora, koji ne smije biti škrt, nego se mora držati one da je svako jedrenje 'bacanje pinez u vitar'.

Kojeg jedriličara posebno cijeniš i zašto?
Šime Fantela: Nemam nekog u kojeg sam 'infišan', možda mi imponira Russell Coutts, stvarno je legenda.

Kakav je tvoj odnos s ocem, s obzirom na to da ti je i trener?
Šime Fantela: On je moja najveća potpora, vjerovao je uvijek u mene i uvijek je tu, projekt 'Fantela-Marenić u klasi  470' njegov je projekt. Bez njega nikad ne bih san pretvorio u stvarnost. Osim toga, on odrađuje i ono što Igor i ja ne vidimo, jer da nije tog njegovog doprinosa, ne bismo imali osnovne uvjete za rad, za odlaske na regate, to što jedreći uživamo i zabavljamo se. Kako sazrijevam, uviđam koliko je nemjerljiv njegov udio u cijeloj priči. Odnos nam je izvanredan, a rijetko se posvađamo jer ideje razrađujemo zajedno. Danas o jedrenju ja više odlučujem, dok logistiku on sređuje sam. Tu mu zaista skidam kapu jer njegova donkihotovska borba traje već deset godina, a traje i sada kad je više ne bi smjelo biti. Često mi je žao što troši toliko energije za nas i radi naših rezultata.

Kako je danas sa sponzorima?
Šime Fantela: Mogu vam reći iz prve ruke da se nije mnogo promijenilo. Novac je do sada stizao od Grada Zadra te iz programa Olimpijskog odbora. Bilo je i nekih sponzora, ali to je bilo baš sitno. Prošla su već 2-3 mjeseca od ove 'berićetne sezone', a nijedan se jači sponzor nije javio. To je malo tužno, deprimirajuće. Nije nama do 'pinez', ali mi je teško gledati oca koji se bori kao lav za nas. Postoji na kraju nekakav red... da mi, europski i svjetski prvaci u olimpijskome sportu, zaslužujemo bolji odnos. Ipak smo najuspješnija momčad ove sezone u Hrvatskoj. Drugdje bi nas slavili i pitali 'momci, što vam treba?'. Ali, Bog vidi i sve zna... Mi idemo svojim putem, ponosno znajući da uvijek dajemo svoj maksimum.

Gdje je najljepše jedriti?
Šime Fantela: Imamo najljepše more, možda se samo Francuzi i Portugalci mogu hvaliti sličnom ljepotom. Ne volim jedriti kad je atmosfera nabijena sivilom, kao na sjeveru, a volim sunce, more, vedrinu Mediterana... Tada mi je sve nekako opuštenije i ljepše jer volim tu modrinu, bistrinu. Uživam kada brod para val, kada ti zvuci s vjetrom daju prekrasnu melodiju koja u meni budi spoznaju koliko sam privilegiran što uživam u takvu radu.

Je l' se promijenio odnos kolega prema vama dvojici, cijene li vas danas više?
Šime Fantela: Nakon europskoga zlata zamijetio sam da nas drugačije gledaju. Cijenili su nas i prije, uvijek smo bilo opasni pa je bilo samo pitanje trenutka kada ćemo 'eksplodirati'. Ove godine ostali su zaprepašteni našim rezultatima, ipak je malo jedriličara koji su pobijedili na svjetskom i europskom prvenstvu iste godine. Ja se svakom jedrenju veselim, ono mi je velika radost jer tek na moru shvaćam da sam privilegiran u ovome modernom i nemirnom vremenu obilježenom ljudskim egoizmom i hedonizmom. Ta mjera suodnosa daje mi svjetlost i životnu energiju, zadovoljstvo što se bavim najljepšim sportom na svijetu.